Platon idealizam

Platon

Idealizam

Platon je jedan od najvećih filozofa uopće. Pod utjecajem je elejaca i pitagorejaca, a posebno Sokratove etike. On je na svoj način domislio tokove, pretpostavke, temeljne stavove i konvekvencije dotadašnjeg razvoja grčke filozofije, koje jeveć bila izvela i ponavljano naglašavala razliku vrijednosti razumske spoznaje i osjetilne spoznaje. Mišljenje vodi pravoj istini, znanju, a opažanje mračnoj spoznaji, mnijenju, prividu. Tako je to u Heraklita, pitagorejaca, elejaca i dugih. Platon sada razlikuje ne samo spoznaje, nego i same predmete tih spoznaja. Umovanje ima za svoj predmet pravu zbilju (istinsku realnost, svijet ideja, umni prostor, misaonu zbilju). S druge strane opažanju odgovara prolazna zbilja, svijet pojava (postajanja – promjena – prolaznosti – mnoštva – raznolikosti pojedinačnih predmeta).

Ideje su vječne i nepromjenjive biti svega. One su bitak i bit, po njima tek nešto uopće jest i kest što jest. Ideje su izvor, uzor i uzrok svefa, praslike – paradigme stvari. One su savršenije i realnije od pojedinačnih materijalnih stvari, koje su tek kopije, derivat, odraz, odbljesak ideja. Platon dakle podvaja zbilju na istinsku zbilju ideja i vidljivi svijet pojava, koje su tek sjene ideja. Ljepota je tako jedna, savršena, nepromjenjiva, a lijepih je predmeta mnogo. Oni su lijepi upravo po ljepoti koja sudjeluje u njima. Ljepota ih čini lijepim stvarima.

U hijerarhiji ideja, najviša je ideja dobra. Ona obuhvaća sve druge ideje, ona je svrhovit sadržaj sve zbilje, izvor bitka i biti. Dobro je ono po čemu nešto jest i po čemu jest to što jest. Po dobru jest sve što jest. Stolar je stolar ako je dobar stolar: po tom dobru on uopće jest stolar, ako nije dobar stolar, onda zapravo uopće nije stolar.

To Platonovo učenje o idejama izrazit je primjer objektivnog idealizma.

Za domišljanje i oblikovanje Platonove koncepcije, uz već spomenute spoznajne distinkcije u razvoju grčke filozofije od Heraklita i elejaca, bilo je presudno upravo Sokratovo razlikovanje općeg i pojedinačnog. Sokrat je tražio ono opće, znanje koje će vrijediti za sve i tako prevladati relativizam, a našao je to u općim pojmovima. I dok su pojmovna određenja idealna, kakvi su primjerice pojmovi pravednosti, hrabrosti, umjerenosti, pojavni oblici uvijek zasotaju za tim uzorima. Nijedan određen pravednik nije potpuno i savršeno ostvarenje ideala pravednika. Isto kazujemo za pojave hrabrosti, umjerenosti, mudrosti i druge. Pojmovno je savršenije od pojavnog. Tako je govorio Sokrat.

Platon je međutim išao dalje: on je općim pojmovima pridao vrijednost samostalnih, izvornih opstojnosti, činio ih je bićima (entitetima), tj. hipostazirao ih je. Pojmovi su sada ideje. Ideje su bitak.

Jedan id izvora razlikovanja i podvajanja pojmovnog od pojavnog, ideja i stvari bila je matematika, koju Platon veoma dobro poznaje i cijeni. Matematička su određenja pojmovna, čista. To su savršene misli. Konkretni ostvaraji tih pojmova, međutim, očito uvijek odstupaju od svojih idealnih definicija. Dok je pojmovno jedno, savršeno i vječno, pojavno je mnoštvo, nesavršeno i prolazno. U vidljivu svijetu ostvarene kružnice kao geometrijskog mjesta točaka jednako udaljenih od čvrste točke u ravnini. Matematika je tako argument za nauku o idejama, a matematička spoznaja primjer misaone spoznaje koja se približava najvišoj spoznaji – spoznaji ideja. Matematičko je mišljenje priprema za filozofiju.

(str. 92.-97.)

Literatura:

Kalin, Boris: Povijest filozofije, Škloska knjiga, Zagreb 2004.

Barbarić, Damir: Grčka filozofija, Školska knjiga, Zagreb 1995.

Zelić, Ivan: Vodič kroz filozofiju, Verbum, Split 2007.