Baudelaire

Baudelaire

ČITATELJU

(izvadak)

Glupost, zabluda, grijeh i sitničavost

Gospodari su nam tijela i saznanja,

I hranimo svoja ljupka pokajanja

Kao što prosjaci hrane ušičavost.

(...)

Ali ni šakali, pantere i kuje,

Majmunu, pauci, jastrebi i zmije,

Najgadnije nakaze što ih zemlja krije

U bestidnom vrtu kojim porok ruje

Nisu zbilja ružni, zbilja zlobno strašni!

Bez ikakve kretnje, bez ikakve buke,

Svjetove razara bez najmanje muke

I u jednom zijevu guta svemir prašni

Jedino Dosada! – Kroz beskrajne sate

Dok sanja vješalja, puši lulu skromnu.

Znaš je, čitatelju, nazicu lomnu,

Hipokrite stari – moj jednaki – brate!

(str. 8)

NEPRIJATELJ

Moja mladost mrkla olujina bješe,

Suncima tek gdjekad svjetlim obasjana,

Pustoš vrtu mome gromovi naniješe,

I malo mi osta voća neubrana.

Jesen misli, eto, već dodirnu mene,

Lopate se latit valja koja zape,

Da životu vratim zemlje poplavljene

Gdje rupe duboke ko grobovi zjape.

Tko zna da l' će novo cvijeće mojih snova

Naći na tlu, golom poput pješčanika,

Sok okrepe tajne za cvjetanja nova?

O boli! O boli! Vrijeme život grabi,

A Netko nam srce glođe, mračna lika,

I krijepi se našom krvlju, koja slabi!

(str. 25)

RADOSNI MRTVAC

Za svoje ću kosti sam izdupsti raku

U tlu masnih gruda, gdje puževa ima,

Zaboravljen tu ću spavati u mraku

Ko pas morski skriven u dubokim dnima.

Oporuke mrzim, mrzim sjaj grobova;

Ne prosim od svijeta suze žalosnice,

Živ, prije bih pozvo jato gavranova

Da saskljuju moje truplo nemilice.

Crvi! slijepi druzi, ogluhli u tami,

Gle, mrtvac se k vama pun radosti sprema;

Mudri sladokusci koje trulež mami,

Bez kajanja leš mi prorujte posvema

I recite: patnje ima li još koje

Za taj trup bez duše, za to tijelo moje.

(str. 59)

ROMANTIČNI ZALAZ SUNCA

Krasno li je Sunce kada mlado sine

I plamenim blijeskom klikne dobardan!

Sretan je tko može – prije nego mine –

Pozdravit mu zalaz zanosan ko san.

Pamtim dobro! Vidjeh brazdu cvijet i vrelo,

Pod njegovim okom sve živo treperi...

Kasno je, pohrli, dok još nije sjelo,

Barem zadnju zraku sunčanu uberi!

Ali uzalud vapim Boga koji gasne,

Noć pobjedno briše sve obrise jasne,

Crna je i vlažna i srh jeze sije;

U tminama svuda vonj grobova plazi,

Uz močvaru korak plašljiv mi nagazi

Na puževe hladne, krastače i zmije.

(str. 87)

Literatura: Charles Baudelaire, Cvjetovi zla; Matica hrvatska, Zagreb 1998.