Elejska škola

Elejska škola

U gradu Eleji u južnoj Italiji djelovala je izrazito racionalistička filozofska škola. Utemeljio ju je Ksenofan izvodeći iz miletske filozofske teze jedinstva svijeta svoje monoteističko – panteističko gledište „da je Sve (to pan) jedno, oblika kugle i ograničeno; da nije nastalo, nego da je vječno i poptuno nepokretno.“ Parmenid (540 – 480), glava škole, razvio je pojam bitka do jedne od mogućih krajnosti ontološkog monizma; a Zenon (490 – 430) je u trećoj generacijij oštroumno branio učenje svoga učitelja.

U spjevu O prirodi Parmenid alegorijski govori o dvije vrste spoznaje. Boginja pravde upućuje ga kako će, jedino ako razum svlada osjetila, spoznaja dospijeti u predjele istine. Osjetilna je spoznaja mnijejne (doksa), vidljivi je svijet privid, varka. Jedino mišljenjem, smatra Parmenid, spoznajemo istinu – bitak  - istinsko biće – jedno – vječno – nepromjenjivo. Tek racionalna spoznaja jest pravo znanje i istina.

Bitak jest, bitak je postojeće – biće – tjelesnost – materijalitet – ispunjenje prostora – puno – realitet. Nebitak je nepostojeće – bestjelesnost – prazan prostor. Bitak jest – nebitak nije. Što jest jesto, što nije nije. Pravo mišljenje o bitku podudara se s bitkom, jer izvan bitka ništa ne postoji. Jedno je te isto: misliti i biti.

Iz tog identiteta izvodi Parmenid nemogućnost bivanja i mnoštva. Bivanje je prelaženje iz nebitka u bitak, a to je protivno razumu. Ono što jest nije postalo: da je postalo iz nečega što jest – onda već jest, a iz ničega ne može postati nešto. Bitak je vječan, jedan, on sve obuhvaća. Nema, dakle, ni mnoštva, raznolikosti, pojedinačnih stvari, ni kretanja, ni djelivosti. Bitak jest – nema bivanja.

Parmenidovi ekstremni stavovi izazvali su suprotstavljanja, čak i ismijavanja. Zenon zato brani elejsko učenje duhovito smišljenim aporijama. To su indirektni dolazi što pokazuju neodrživost suprotnoga gledišta. Pretpostavke mogućnosti kretanja, mnoštva i djeljivosti dovodi Zenon od proturječja i tako pobija. Aristotel ga je zato nazvao začetnikom dijalektike.

Zenon ne poriče osjetilnu izvjesnost kretanja, ali ga pojmovno raščlanjuje, otkriva da je proturječno i zato otklanja kao neistinito.

Neke Zenonove aporije protiv mogućnosti kretanja i mnoštva:

Ahilej o kornjača: Ahilej nikako ne može stići kornjaču, iako on ide deset puta brže od nje. Naime, dok on prijeđe razdaljinu između sebe i nje, ona mu se udalji za jednu desetinu te razdaljine. Dok on prijeđe tu novu razdaljinu, ona se opet udalji za jednu desetinu te nove razdaljine. Taj se postupak ponavlja u beskonačnost.

Da postoji mnoštvo stvari, one bi trebale biti istovremeno i konačne i beskonačne, što je nemoguće. Naime, trebale bi biti konačne, jer ih ima više. A trebale bi biti i beskonačne, jer se svaka može podjeliti na beskonačno mnogo djelova, a tih beskonačno mnogo djelova bi trebalo činiti beskonačnu veličinu.

(Zenonov paradoks o Ahileju i kornjači, karl's calculus, wikipedia, youtube)

Dok su drugi mislioci do tada prihvaćali kretanje i promjenu kao pojave razumljive same po sebi, elejci su pokazači da pojam kretanja nije tako jednostavan, te su problem kretanja zaoštrili čak do apsurda. Tako su oni filozofiju suočili s proturječjima u analizi kretanja, ali su ta područja pripisali samo mnijenju, subjektivnom iskrivljenom mišljenju.

(str. 81./82.)

Literatura:

Kalin, Boris: Povijest filozofije, Škloska knjiga, Zagreb 2004.

Barbarić, Damir: Grčka filozofija, Školska knjiga, Zagreb 1995.

Zelić, Ivan: Vodič kroz filozofiju, Verbum, Split 2007.