Aristotel
Realističko gledište i kritika Platonova idealizma
Aristotel je odgojen u prirodoznastvenom i
realističkom duhu. Za njega nema drugog svijeta do ovog svijeta pojedinačnih
stvari: nema druge zbilje (realnosti) pored ove koja je jedinstvo općeg i pojedinačnog,
biti i pojave. Nema općeg izvan pojedinačnog, biti izvan pojave i obratno.
Bit i pojava, opće i pojedinačno neodvojivi su: opće nije „izvan“, nego „u“
pojedinačnom; opće je opće pojedinačnog, a pojedinačno pojedinačno neke biti.
Prva datost, prva supstancija jest ova tu pojedinačno tjelesno-osjetilna
supstancija: baš ovaj tu konj, baš ovaj tu čovjek. „Liječnik ne liječi čovjeka
kao nešto opće, nego liječi Kaliju ili Sokrata, ili inače nekog drugog takvog,
koji također spada pod pojam čovjek.“
Aristotelov izvorni realistički pristup svijetu
nije moglo pokolebati ni dvatesetogodišnje djeluvanje u Akademiji. Uz napomenu
„drag mi je Platon, ali mi je draža istina“ Aristotel istupa s oštrom i
načelnom kritikom ičenja o idejama. Njemi je neprihvatljivo dvosjtvo
svjetova, podvojenost zbilje. Bit njegove kritike Platonova idealizma svodi
se na neodrživost odvajanja ideja od realnih stvari, općeg od pojedinačnog,
nepromjenjive biti od pojava, događanja, kretanja. Takvo odvajanje, naime,
stvara neprevladive teškoće: kako objasniti vezu ideja i pojava, kako objasniti
utjecaj ideja na pojave, kako objasniti kretanje iz vječnih i nepromjenjivih
ideja – pita Aristotel!
U svakoj pojedinačnoj tvari Aristotel pojmovnom
analizom razlikuje tvar i oblik. Tvar
(građa, materijal) jest pasivna mogućnost,
potencijal za kakvo savršenstvo, usavršavanje, što postaje zbiljskim, aktualnim kad se oblikuje,
kad poprimi oblik (lik, formu). Oblik je ono bitno, bit po kojoj nešto jest to
što jest, svrha, značenje. Stvar je oblikovana tvar; upravo s-tvar! U
kamenu ili drvu u mogućnost je sadržana statua Hermesa, a u sjemenu je već
mogućnost za drvo. Čovjek je duša i tijelo: duša je oblik tijela, unutrašnje
načelo života i organizacije, njegova svrha. Prijelaz iz tvari u oblik, iz
mogućnosti u čin, iz mogućnosti u zbilju (ostvarenje) jest kretanje, događanje.
Misao o mogućnosti i činu (potenciji i aktu) ima središnje mjesto u
Aristotelovu učenju.
Čitav
svijet nije drugo nego hijerarhija oblika, odnosno vječno kretanje, razvoj,
usavršavanje oblika, tok sve većeg prožimanja tvari oblikom.
Na vrhu te hijerarhije oblika kao krajnja svrha
svega stoji oblik, čisti oblik, mišljenje mišljenja, čisti akt, bog, nepokretni
pokretač.
Aristotel razlikovanjem potenicije i akta rješava
problem promjene koja se Parmenidu činila nemogućom baš zbog zanemarivanje te
razlike.
(str. 97-102.)
Literatura:
Kalin, Boris: Povijest filozofije, Škloska knjiga, Zagreb 2004.
Barbarić, Damir: Grčka filozofija, Školska knjiga, Zagreb 1995.
Zelić, Ivan: Vodič kroz filozofiju, Verbum, Split 2007.
Nema komentara:
Objavi komentar